Na temelju principa rada dizalice se uglavnom dijele u dvije kategorije: mehaničke i hidraulične. Hidraulične dizalice, zbog svojih prednosti kao što su -ušteda rada, visoka stabilnost i podesiva visina dizanja, postale su glavni izbor u industrijskim, građevinskim i scenarijima popravka automobila. Sljedeća analiza detaljno opisuje upotrebu dizalica iz tri dimenzije: tehnički principi, scenariji primjene i industrijski standardi.
Tehnički principi i osnovne upotrebe
Hidrauličke dizalice prenose pritisak kroz hidraulički sustav. Njihove osnovne komponente uključuju cilindar, klip, tijelo pumpe i ventile. Kada upravljačka ručka gura tijelo pumpe, hidrauličko ulje ulazi u cilindar kroz-jednosmjerni ventil, gurajući klip prema gore, stvarajući tako silu podizanja. Kada se spusti, tlak ulja se oslobađa kroz sigurnosni ventil i klip se vraća natrag. Ovaj dizajn omogućuje podizanje nekoliko tona ili čak desetaka tona s relativno malim radnim silama (kao što je ručno pumpanje ili električni pogon), što ga čini prikladnim za scenarije koji zahtijevaju visoku preciznost i velika opterećenja. Na primjer, u popravku automobila, hidrauličke dizalice mogu brzo podići vozila za jednostavnu promjenu guma ili pregled šasije; u građevinskoj industriji često se koriste za podupiranje greda i stupova, podešavanje razine opreme ili privremeno osiguranje teških komponenti. Mehaničke dizalice (kao što su navojne dizalice) koriste princip pogona vijkom za podizanje ili spuštanje bloka za podizanje okretanjem vijka. Jednostavne su strukture i niske cijene, ali im je brzina dizanja sporija, a nosivost im je općenito niža od hidrauličkih dizalica. Prikladniji su za lagane scenarije niske-frekventnosti, kao što su kućne garaže ili održavanje male opreme.
